Interview with Igor Rakcevic for exhibition
"IN DEN SCHLUCHTEN DES BALKAN"

Your works on cardboard, material that is used for packing of industrial products, and also technique of serigraphy that you are using, refer on strong local historical and socio-cultural reference. What is all about? Who are those people which silhouettes we glimpses of in your works in which and what kind of world they live

We are witnesses, actualy we live in very interesting time, even historical in sense of change of established standards and criteria that characterized one comfortably society. Last decade show to us relativity of comfort concept, extending him from feeling of full fridge, reservoir of car, home larder to feeling of full stomac.That particular moment for me is very important for understanding of phenomenology of our men, who is very persistent  collector ,sick of atavism of poverty and permanent dangerous from everything and everyone. While to someone is enough to have credit card to   feel comfortable, man here its conditional comfort see in much bigger volume.

Materialization of this story is cardboard as material on which I show ordinary people, what ever that means.
Their world is some kind of geto, were take place process of suspicious production, sell, purchase, compensation… and where success is measurable with   girth of gold necklace and brand of Mobil telephone and all that in cardboard environment.

In your work in general, not only in works on cardboard is not difficult to clue strong critical reflection  referred  to some typical social hapenings,mostly catch in “outskirts of town”, in the “margin” which actually in so cold transition society come up as real “center” of social life, as real social mainstreams. Haw much do you believe in critical engagement of artists today.
On supposition that poverty of one society can be measurable by expansion of games of chance, than the spiritual poverty is readied as expansion of cheap arts. Act of creation of arts that is not standardized in classical, commercial sense, rapresent some way of revolt and in that sense partly can be considered as critical engagement.
I believe in necessity  bringing out of critical oppinion,and I   think that this time must be time of  complete mobilization of consciousness and  that is  just on  what I’m working trough my works.
 I think that in that way in these social circumstances I contribute more than to direct my work to create so cold “beautiful” art.
 

intervju sa Igorom Rakčevićem
izložba "IN DEN SCHLUCHTEN DES BALKAN"

Tvoji radovi na ljepenci, materijalu koji služi za pakovanje industrijskih proizvoda, kao i tehnika serigrafije koju primjenjuješ upućuju na snažne lokalne istorijske socio-kulturne reference. O čemu se radi? Ko su ljudi čije obrise naslućujemo u tvojim radovima? U kom i kakvom svijetu oni žive?

Svjedoci smo, odnosno živimo u zanimljivom vremenu, rekao bih čak istorijskom u smislu promjene ustaljenih normi i kriterijuma koje su odlikovale jedno udobno društvo. Prošlo desetljeće je pokazalo relativnost pojma udobnosti, razvlačeći ga na osjećanje punog frižidera, rezervoara automobila, kućne ostave (špajza), do osjećanja punog stomaka. Taj momenat je po meni bitan za razumijevanje fenomenologije ovdašnjeg čovjeka, revnosnog sakupljača koji gomila, bolesnog od atavizama nemaštine i permanentne opasnosti od svega i svačega. Dok je nekome dovoljna kreditna kartica da bi se osjećao udobno, čovjek ovdje svoju uslovnu udobnost vidi u neuporedivo većem gabaritu.
Materijalizacija ove priče je ljepenka, kao materijal na kojem prikazujem sasvim obične ljude, što god to značilo.
Njihov svijet je jedna vrsta geta gdje se odvijaju procesi sumnjive proizvodnje, prodaje, kupovine, kompenzacije... i gdje se uspjeh mjeri debljinom zlatnog lančića i klasom mobilnog telefona, i sve to u kartonskom ambijentu.

U onome što radiš, ne samo u radovima na ljepenci, nije teško naslutiti snažnu kritičku refleksiju u odnosu prema nekim tipičnim socijalnim zbivanjima, najčešće ulovljenim na “periferiji” i “margini”, koje se, zapravo, u tzv. Tranzicionim društvima pokazuju kao istinska “središta” socijalnog života, kao stvarni socijalni mainstream-ovi. Koliko vjeruješ u smisao kritičkog angažmana umjetnika danas?

- Pod pretpostavkom da se siromaštvo jednog društva može može mjeriti ekspanzijom igara na sreću, onda se i duhovno siromaštvo čita kao ekspanzija jeftine umjetnosti.
Sam čin stvaranja umjetnosti koja nije standardizovana u klasičnom, komercijalnom smislu, predstavlja jedan vid pobune i samim tim se može donekle smatrati kritičkim angažmanom.
Ja vjerujem u potrebu iznošenja kritičkog mišljenja, i smatram da ovo vrijeme mora da bude vrijeme opšte mobilizacije svijesti i upravo na tome kroz svoju umjetnost i radim.
Mislim da na taj način u datim društvenim okvirima doprinosim više nego da je moj rad usmjeren ka stvaranju “lijepe” umjetnosti.