Installation "Without title"
Exhibition "Distant neighborhoods-restoring closeness"
by Svetlana Racanovic, art historian

Installation "Without title" (Exhibition "Distant neighborhoods-restoring closeness". Dubrovnik-Mostar, Cetinje, Septembar-October 2004.) Involves a twofold exposition of the artist’s image via his photographic portrait.
The first image is presented in a plain, realistic scene: the artist is standing erect in an anonymous landscape.
He is not posing; his stance does not” convey a message.” His is simply a modest, neutral, unmotivated posture that requires carefree, calm attention and “disinterested” observation.
But in its second incarnation, the same image features attached paper horn. It is enclosed in a wooden box and observed through an eyepiece. The enclosure of the picture in the box in this case is not a sign of voluntary isolation, taking shelter in the serenity of the privacy, “shunning the eyes of the public.” Paradoxically, this is a sign of complete exposure of its captured view to the public. The box does not work as a camera obscura that sharpens objects in the field of vision. Nor is it a lens that zooms in, focusing detail, making matters obvious. The box with eyepiece modifies the appearance of the observed and redirects the meening. It works as a filter – of negative projections, personal frustrations, deviant motives, active prejudices and stereotypical conceptions. It offers a prism of media interpretations and the forging of reality. Images are distorted, deformed, gaining the attributes of threat, appearing as Evil. The artist voluntarily “sets himself up” as the carrier of the diabolical. He deliberately positions himself as a target of victim of possible manipulation. Since those attributes of Evil are illusive weak, fake, a matter of camouflage, “casual” costuming of reality, that “trapped view” betrays itself. It reveals its limits and conditions, its effects “with premonition,” its mechanisms and methods, deforming perception, legitimizing the illusory and seeming to be a defining force in the zone of identity. In such an “environment,” the artist’s original, natural, straightforward appearance becomes a sign of an existence without “service and task,” marking the scope of his freedom and conditions of self-preservation.

 
 

Instalacija "Bez naziva"
Izložba: "Susjedstva na daljinu – Nova približavanja"
Svetlana Racanović, istoričar umjetnosti

Instalacija "Bez naziva" (izložba: "Susjedstva na daljinu – Nova približavanja", Dubrovnik – Mostar – Cetinje, septembar-oktobar 2004) jeste situacija udvajanja sopstva, dvojna ekspozicija lika umjetnika, njegovog foto portreta. Najprije, to je «ogoljena», realna/realistična scena: umjetnik u stojećem stavu, u anonimnom pejzažu. On nije u namještenoj pozi, «angažovanoj» pozi koja «šalje poruku». On je u nemuštom, neutralnom, ne-motivisanom stavu koji traži laku, mirnu pažnju, «nezaineresovano» gledanje. Isti portet, isti lik sada s rogovima od papira instaliran je, zatvoren unutar drvene kutije i posmatra se kroz umetnuti okular. Zatvaranje u kutiju ovdje nije znak dobrovoljne/željene izolacije kao zaštite mirom privatnosti, «sklanjanja od očiju javnosti» već je to, paradoksalno, zatvorenost kao znak potpune izloženosti očima javnosti: zatočenom ili neslobodnom pogledu te javnosti. Naime, kutija ne dejstvuje kao camera obscura koja izoštrava sve što jeste u vidnome polju niti je okular u funkciji zumiranja situacije, fokusiranja na detalj, činjenja očiglednim onoga što jeste. Kutija sa okularom modifikuje pojavnost posmatranog i preusmjerava smisao. Ona dejstvuje kao filter negativnih projekcija, ličnih frustracija, devijantnih motivacija, aktivnih predrasuda i stereotipnih shvatanja, prizma medijskih interpretacija i falsifikovanja realnosti. Stvari se iskrivljuju, deformišu, dobijaju atribute prijetećeg, pojavnost Zla. Umjetnik sebe, dobrovoljno, «podmeće» kao nosioca dijaboličkog, odnosno, sebe, namjerno, postavlja kao metu ili žrtvu mogućih manipulacija. Kako su ti atributi Zla varljivi, nejaki, lažni, stvar kamuflaže, «lakog» kostimiranja stvarnosti, taj «zarobljeni pogled» izdaje sebe, odaje svoje uslovnosti i ograničenja, svoje dejstvo «s predumišljajem», svoje mehanizme i metode razobličavanja viđenog, legitimizacije prividnog i pojavnog kao definišuće snage u zoni identitetskog. U takvom «okruženju», umjetnikov početni stav prirodnosti, običnosti, svjesne «ogoljenosti», njegova čista i neposredovana pojavnost, postaju znak postojanja bez nametnute «službe i zadatka», postaju mjera  njegove slobode i uslov samoočuvanja.